Clarkson: ”Znam da imaš dušu”

Lexus LFA je toliko brz da su inžinjeri morali uskladiti digitalni REV-brojač, jer konvencionalni to nije mogao podnijeti. Toyota naglašava da savršeno upravljanje zahtijeva da 52% težine mora biti preko zadnje osovine. Kao rezultat toga, akumulator i hladnjak su u Lexus LFA smješteni pozadi.

Ovo  auto ima Single Plate Flappy Paddle mjenjač brzina. Mijenjanje brzina ide sporo. Ali, svaki put kad promijenite brzinu, imate osjećaj kao da vas je ”gospodin Mišićavi” udario čekićem u leđa. To vozaču daje osjećaj da se vozi u pravom sportskom autu.

Karoserija vozila možda izgleda konvencionalno. Međutim, ovo auto je istinski aero. Kao što sam otkrio prilikom nedavne vožnje u Willow Springsu, u Kaliforniji, što brže vozite, to veću kontrolu imate nad vozilom. Postoje zvučne cijevi koje brujanje motora sprovode direktno u kokpit. U autu se nalazi i žena koja vam može pronaći najbliži japansko-evropski fuzijski restoran. Mnogo volim Lexus LFA. Toliko mnogo da sam ga nedavno opisao kao najbolje auto koje sam ikada vozio.

Naravno, to je izazvalo vrlo glasno podsmijavanje Hammonda i Maya. Uglavnom zbog cijene – kao što su neprestano naglašavali – 359,590 funti. To je skoro četiri puta više od Nissan GT-R koji je, ako ništa drugo, bar auto s više tehničkih karakteristika. To je više i od Ferrari 458 ili Mere SLS.  Ta cijena je, kao što oni tvrde, glupa cijena.

Međutim, oni nisu u pravu. Tvrditi da je Lexus LFA preskup je kao tvrditi da je preskupo platiti 100 milijardi funta za Mona Lisu. Ili, tvrditi da nema smisla kupiti skulpturu Henry Moorea za 20 miliona funti kad u Oxfam dućanu iza ugla možete kupiti lijepu kamenu skulpturu vidre.

S vozilom kao što je Lexus LFA, cijena nije relevantna. Zato što on jednostavno predstavlja feštu tehnologije. Folirant čiji motor urla, koji je žedan, čije gume škripe – strijela industrijskog razvoja. Njegovo mjesto je u garaži kolekcionara, i to onoj koja ima kontrolisane klimatske  uslove. To nije auto koje biste doista kupili i vozili. Ako to pak učinite, shvatit ćete da je, s vremena na vrijeme, pomalo iritantan.

Jer, u mnoštvu sjajnih detalja i osjećaja da su ga dizajnirali ”inžinjerski frikovi”, postoji nekoliko problematičnih stvarčica, koje su sve izašle na površinu tokom kratkog puta do puba prošlog mjeseca.

Iznimno brižni voditelji BBC vijesti savjetovali su motoristima da ne izlaze van, sem ukoliko to nije doista neophodno. I bilo je neophodno. Htio sam ručati. I bio je prelijep dan. Na nebu ni oblačka, a na zemlji se lagano presijavao strvrdnuti snijeg.

Tako sam ušao u LFA i desetak minuta kasnije s grčem u vratu, probušenim plućnim krilom i spletom crijeva uspio sam staviti očajno Fiddly sigurnosni pojas. Deset minuta nakon toga uspio sam prevazići enormni krug od 77-okretaja i napokon sam uspio okrenuti auto u pravom smjeru. No, nigdje nisam otišao, jer su se gume, čiju su izvedbu inspirisale utrke auta vrlo loše nosile sa zaleđenim šljunkom.

Stoga sam otkopčao sigurnosni pojas, izašao i iznio lopatu. Deset minuta kasnije, vratio sam se u kokpit, gladan od naprezanja i s radošću mislio na ručak. Nekoliko minuta kasnije, zakopčao sam sigurnosni pojas.  Krenuo sam.

Da utolim žeđ, posegnuo sam rukom u džep za limenkom osvježavajućeg pića i otpio gutljaj. I onda primijetio da u autu nema držača za čaše. No, to nije bio kraj svijeta, jer Lexus ima spremište za benzin tačno 7% manje od spremišta za benzin Zippo upaljača.

Stoga sam s Grazed Nose krenuo prema benzinskoj pumpi, skinuo sigurnosni pojas, bacio skoro punu limenku pića u obližnju kantu za smeće, napunio 0.3 litra V-power, vratio se unutra i nakon 10 minuta vezanja sigurnosnog pojasa , vratio sam Low Nose na put. I krenuo.

Bijesno sam krivudao po putu. Najčudnije je to što sam ovo auto vozio prije tokom ljeta u Yorkshiru i vozio je ravno. Ali, od tada do danas su neki ljudi u kombinezonima uradili neku malu promjenu u unutrašnjosti. Gume? Krivina profila? I kao rezultat toga, auto je pratilo svaku brazdu na putu bez obzira na to šta sam ja radio s upravljačem.

Da bih skrenuo misli s problema, uključio sam izvanredni Mark Levinskon stereo i odabrao DAB. Koji nije radio. I onda je već bilo vrijeme da ponovo posjetim benzinsku pumpu.

Nakon toga, i dodatnog probušenog plućnog krila dok sam ponovo stavljao sigurnosnog pojas, put preda mnom se otvorio. Uskoro sam vozio 70 milja na sat, a moje uši su počele krvariti. Jer, na ovoj brzini motor urla na 3000 rpm. Tražite da prebacite u sedmu brzinu, ali LFA ju nema. Također, tražite malo više prostora u unutrašnjosti, jer želite staviti kofer između sjedišta. To se ne dešava. To u konačnici znači da ne možete pratiti kretanja na putu na retrovizoru. I to je razlog što nisam opazio kretanje policijskog auta koje mi se približavalo.

Nakon malo mahanja prstima, nastavio sam put s isprekidanim radio prenosom, urlajućim motorom i gumama koje su pratile svaku brazdu na putu, dok nisam stigao do depoa ralica za snijeg. To je mjesto gdje će u konačnici završiti svi vozači LFA ako momci u kombinezonima ne budu ispod haube s potrebnim ključevima.

I tako sam konačno stigao u pab i umjesto na ručak, stigao na večeru.

Počeo sam razmišljati o Lexus LFA.

S mogućom iznimkom V8 Ariel Atoma ili Katerhan R500 ne mogu zamisliti auto koje vožnju do puba tokom oštrog zimskog dana pretvara u takvu tegobu. Za Willow Springs? Da, i ponovo da. Za krivudavi put koji vode ka brdu van Palm Springsa? Da, i ponovo da. Ali, za odlazak od Chipping Nortona do Kingham Plougha na puževe i gljive na tostu? Ne. Bolje vam je džogirati.

Međutim, unatoč svemu tome neću promijeniti svoje mišljenje o ovom autu.  Još uvijek vjerujem da je to najbolje auto koje sam ikad vozio.